Kratki zimski san u zasad još uvijek usnulom Tunelu završava prve subote u veljači nastupom Bakule i Ilije Rudmana koji dolaze sa, njima svojstvenom, vinilnom prtljagom pa će trebati malo bolje ‘zavidati’ noge DJ pulta, da im gramofoni ne tresu.
Zavidavanjem plesnog podija, koji će se sigurno 04.02. tresti, pozabavit će se Andrija i Ilija. Planiraju tu šibensku epizodu već pet godina i željni su svirke koliko i Tunel i njegova publika.
Za razliku od pulta, (koji uopće nije loš nego smo ga bezočno, radi otupljivanja uzbuđenja pred ovaj važni nastup, iskoristili u uvodu kao zgodnu stilsku figuru) DJ-i stoje čvrsto na nogama i bit će to zabava za pamćenje. Bakula je željan jer u podzemlju Mandaline nije vrtio valjda još od gostovanja Theus Mage, a Ilija je uoči Šibenika napravio nešto što ne radi gotovo nikada. Dao nam je intervju.
Napokon u Šibeniku; u klupskom, da ne upotrijebim onaj tupasti, izlizani pojam ‘underground’ izdanju. Nije da te nije bilo ovdje, ali opet, nikad dosad ovako… btw, imaš ti nekih veza s ovim krajem?
U Šibenik dolazim od 2011. godine kada sam nastupio na Terraneo Festivalu i tako je sve do danas. Uvijek sam u Šibeniku imao osjećaj da publika cijeni to što radim, tako da mi je užitak vraćati se. Posebno se veselim nastupu u Tunelu i nadam se da ću se odlično provesti, kao što sam na svakoj svirci dosad u Šibeniku. Taj grad ima ono nešto, tj. ti ljudi imaju ono nešto što mi se sviđa.
Iako si nam dugo na popisu dj-a koje bismo rado čuli doma, posebno Bakuli koji će nastupiti s tobom, stvari su se posložile tek sada. Imam neki ludi osjećaj da je dobro što je ispalo tako, da je ovo baš ‘Rudman trenutak’. Kakav je, općenito, tvoj trenutak u životu Ilija?
I ja se slažem da je ovo baš neki dobar trenutak za doći kod vas u Tunel, iako pričamo o tome od 2018. Vjerujem da su se stvari posložile baš kako treba.
U životu nisam toliko od trenutaka koje bih izdvajao, već više, rekao bih, živim neki kontinuitet. Posložio sam si život na način da je svaki dan neki trenutak koji bih mogao izdvojiti. Uglavnom mi se sve vrti oko glazbe.
Aktualne su nominacije za nagradu Elector, izgleda da te scena napokon skužila nakon 20 godina… OK, sarkazam, nastojat ću se suzdržavati…
Nagrade su u načelu nešto zbog čega bi se bilo tko trebao osjećati realizirano i to bi trebalo značiti neko dostignuće. Moram priznati da ja osobno nisam toliko impresioniran nagradama, barem ne s nagradama kao njima samima. U vremenu u kojem živimo one se ionako dijele na sve strane. Meni je više nagrada to što živim tu svoju ljubav, moju muziku i što radim ovaj posao već 24 godine ( koliko je prošlo od prvog izdanja ). Zaista mislim da mi je to najveća nagrada.
Kako se tebi uopće dogodila muzika? Što ti bi? Nisi htio šljakati u nekom ‘normalnom’ životnom radničkom ciklusu ili ti se naprosto to tvoje s glazbom dogodilo?
Majka me upisala u muzičku školu kada sam imao šest godina i hvala joj na tome. Kroz neke teen godine imao sam i mijenjao bandove, kako to već ide kod većine. A onda su se, krajem 90-ih, oko mene počeli pojavljivati neki glazbeni ‘alati’ koji su omogućavali pojedincu da muziku radi sam, da čitav proces stvaranja muzike može odraditi jedan čovjek, u potpunosti samostalno. Kako nisam neki timski igrač, odmah sam se zaljubio u to, u tu mogućnost da sve mogu napraviti sam. Danas imam veliki analogni studio u kojem se osjećam ugodno i povezano sa svojim svemirom. Tamo se izražavam u potpunosti.
Imam osjećaj da nikad nije bilo bolje i više muzike. Kako ti gledaš na to?
Istina je da danas izlazi ekstremno puno glazbe. Također je istina da je ima jako dobre, spektakularne. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da mi se veliki dio te muzike ipak ne sviđa. Zasigurno svemu u toj priči ide u korist i to što danas tehnologija jako napreduje u tom segmentu, i zapravo svatko sada može raditi glazbu. To nam ujedno i kvari klimu jer stvoreno je plodno tlo za masovnu produkciju jednolične, nehumane glazbe. Naprosto, nekome se zbog neke banalne, arpegiator funkcije, može učiniti da, gle čuda, odjednom radi glazbu.
Znaš li da je veliki zajeb raditi promo najavu za artiste poput tebe… Ako napišem da dolazi jaki house igrač, ljudi znaju pomisliti da je to neka muzika kakvu lokalni dj-i sviraju srijedom navečer u kafiću, ako im kažem da će čuti ‘najdivniji old school techno produciran moderno da se usereš’ (super citat opisa tvoje svirke lani kod Frue), možda se uplaše. Žanrovi nestaju, scena se mijenja, kako se u svemu tome održati?
Najave su dosta zeznuta stvar, što također opet govori o vremenu u kojem živimo, u kojem su tobože svi najbolji, svi su nikad viđena pojava. ‘Hvalimo se sami, kad nas nitko drugi neće’, sveprisutna je pojava. Što se tiče mijenjanja scene, zvuka, cijele evolucije, tu se osjećam dobro. Konstantno rastem, i ne bih se rado stavljao u neke žanrove. Uspješno se uklapam i u disco, i u house , i u techno partije, koje mi je sve jednak užitak svirati. Koketiram sa svim svojim glazbenim znanjem i zapravo vrlo eklektično pristupam svemu, a to me onda dobro nosi kakvi god vjetrovi puhali.
Artwork: əM
Dosta si originalna pojava na našoj sceni, ne samo u muzičkom smislu već i vizualno, kroz tu neku retro filozofiju i atmosferu na tvojim vizualima i po društvenim mrežama. I to je u principu sve što javnost, osim muzike, zna o tebi jer intervjua, izjava, reportaža i priloga – nema. Je li to tvoja odluka ili jednostavno produkt stanja medijske muzičke i svake druge scene?
To je moja odluka, jer smatram da je manje uvijek više. Evo, ovo je jedan rijetki intervju, koji sam odlučio prihvatiti, zato što želim da vi i Šibenik imate mogućnost zaviriti u dio mog razmišljanja. Volim taj Grad.
Jednostavno smatram da je glazba dovoljna, i da govori u moje ime. Slikanja, snimanja i silna intervjuiranja nisu potrebna u toj mjeri za ovu umjetnost. To treba prepustiti mlađima, koji žude za tim ili im je to potrebno za napredak. Ja uistinu radije izdam novu ploču.
Vratimo se muzici. Imaš novi studio? Koliko često si tamo, što trenutačno radiš?
Studio je stari, ali je na novoj lokaciji. Za vrijeme pandemije sam se iz vreve grada prebacio u intimnije okruženje i potpuno uživam u plodovima te odluke.
Trenutno radim na novom EP-u Pulsar Diaries, koji izlazi ove godine, a sastojati će se od pet – šest stvari. Balansirajući privatni život sa studijskim, kao i sa nastupima, svakako nastojim biti aktivan u studiju barem tri ili četiri dana tjedno, po osam, do 10 sati.
Tvoje nove stvari, a po tome nipošto nisi iznimka jer mi se čini da je to postao trend kod mnogih velikih kompozitora elektroničke scene, sve su dalje od zvuka za plesni podij, puno su kompleksnije. Kamo u umjetničkom, glazbenom smislu ideš ti, a kamo globalna elektronička scena?
Mislim da se kod producenata starijih generacija događa nešto lijepo, to što stvaraju nove trendove ili standarde, a što itekako dopire do mlađih. Stvari se mijenjaju, jako je prisutan ambijent i atmosfera, a u sve to novo integrira se i prošlost, tako da me u tom kontekstu jako veseli novo doba. Stvara se osebujna glazba i možda, tko zna, opet dolazi ona neka dekada koja će biti za pamćenje. A ja se osjećam dobro jer rastem s tim. Nikako ne bih htio upasti u kakav izlizani loop ponavljanja i imati samo svoje stare poklonike. Itekako volim mladu i željnu publiku.
Dosta smo filozofirali, ostavimo nešto za nastup. Dobro nam došao u Tunel, masu se radujemo toj večeri, kako mi u klubu tako i naša draga publika.
Hvala na pozivu , i ja se istinski radujem tom datumu. Siguran sam da ćemo se lijepo provesti i uživati u onom što najviše volimo, a to je glazba.
Comments