Stalno misliš da se to tebi ne može dogoditi jer surfaš još od vremena starinskih telefona, bakrenih parica Pošte telegrama i telefaksa (PTT) i pamtiš modeme koji su se, na do zla boga skupu mrežu, spajali uz zvuk iritantne dernjave koja je dopirala iz ružne kutije sa svjetlećim diodama. Internet je bio mlad, slobodan i beskrajan, a pojam hakiranja svodio se na nabavljanje šifre za jeftiniji pristup preko nekoga u TLM-u ili pošti, nalaska passworda stranice s besplatnim fotkama cica i guzica koje bi se beskrajno sporo otvarale i nešto kasnije, na krekiranje nekog softvera poput Fruity Loopsa na kojem bi slagao prve beatove.
Bila su to super vremena. Google je bio tražilica, a ne top lista plaćenih pojmova, Facebook zabavna društvena mreža za druženje, a ne surovo hejtalište nakrcano smećem – i ono najvažnije – nitko nije bio tako izložen kao danas i tako podložan krađi identiteta, novca i svetog privatnog prostora koji više ne postoji.
Bilo je to negdje u doba iza ručka, ljetno, vrelo i fjakasto kada je postalo jasno da stranice nema, odnosno da je ima, ali joj se ne može prići. Ideš puknut status na svoju facebook stranicu, ali ne možeš joj pristupiti pa kopaš, rifrešaš, resetiraš, ali pristupa stranici stvarno nema.
OK, kontaš, fejs je već dugo sranje i stalno se raspada, oni ga stalno krpaju i izmišljaju naporne novotarije pa je sigurno neka greška, prolazi ti kroz glavu dok ulaziš u ‘business’ postavke kako bi provjerio što se događa ispod haube.
A onda šok! Nema te, nema ničega. Svi tvoji biznisi su prazni, nema pristupa kampanjama, plaćenim oglasima i tad skontaš da su sve počistili. Jebote, hakiran si!
Munjevito otvaraš mailove, tražiš tragove svih mogućih djelovanja, aktivnosti aplikacija, poruke i naravno, mijenjaš sve šifre, mobitele, računala, laptope, firma, doma, udruga, stari telefon, alarmiraš tvrtke partnera, održavanje servera i luduješ od muke jer bez pristupa stranici ne možeš objaviti sve ono što treba biti vani u eteru.
Tad kreće raspetljavanje.
Jedan od mailova očito je bio kompromitiran i poslužio je za dobivanje koda nužnog za nastavak neprijateljskog djelovanja, a onda se sve ostalo moglo odvijati u domino efektu kriminalnih aktivnosti koje su se redale tijekom otprilike 48 sati. Zahvaljujući mjerama predostrožnosti, ostali digitalni resursi nisu provaljeni iako su zabilježeni brojni napadi putem sustava Microsofta, Applea i nekih banalnih aplikacija. Ostavljeno je i nešto tragova, ali iz logičnih sigurnosnih razloga o tim detaljima ne treba pisati.
Najvažnije je da je dobro završilo, ali prvo je trebalo oznojiti se i doći do nekoga u facebooku tko nije glupi bot i može vam pomoći. Srećom, ubrzo su zvali, zakazali video call i dosta brzo počistili smeće pa se stranica vratila doma.
Stavljajući u ime happy enda, na vraćenu stranicu prigodnu pjesmu s YouTube kanala Rolling Stonesa, čovjek odahne jer, ruku na srce, moraš nastaviti sa životom i hvatati se ostalih problema koje život štanca izdašno i obilato.
Prebacuješ se tada na noćnu moru koja ti se događa paralelno, jer sranje nikad ne dolazi u čoporu, posebno kada živiš u Hrvatskoj i dovoljno si lud da radiš nešto za javno dobro.
Tjednima ranije, naime, naručen je uređaj koji omogućava istovremeno punjenje baterije i korištenja USB ulaza na starijem modelu Samsungova tableta, nužnog za obavljanje jedne scenske aktivnosti tvoje udruge u klubu. Inozemni proizvođač poslao je posve krivi uređaj, na koji je, BTW, lakoma RH odmah naplatila i carinu, a onda je trebalo proći još nekoliko tjedana muke u iščekivanju pravog komada opreme. Što komada, glupog komadića, malo većeg od prosječnog USB sticka.
Baš nekako u jeku hackerskog napada počeli su stizati mailovi od te šugave strane kompanije koja je prodala uređaj i od kurirske tvrtke, da je pošiljka zapela jer nema određenog carinskog papira koji država nije tražila desetak dana ranije kada je ocarinila predmet koji su pod istim imenom i deklaracijom uredno uvezli u RH. I naplatili carinu.
Onda opet kopaš, tražiš taj neki formular na digitalnim državnim šalterima, skidaš ga, i osjećaš se poput idiota dok ga printaš jer moraš ga pečatirati i potpisati, da ga možeš takvog skenirati i vratiti digitaliziranoj suvremenoj članici Europske unije. Jer carina, registar udruga, porezna uprava, ministarstva, vlada RH i slične institucije nemaju nikakve međusobne veze i logično je da čak ni u ovo suvremeno doba nemaju razloga biti povezane. Mentalno ni digitalno, čak ni bakrenim paricama. Jedino zvuče kao stari modemi.
Od malo tvoje carine naplate ti carinu kako bi ta lova ušla u državni proračun koji puniš da bi oni mogli primiti plaću za to što te j…. dok ti čekaš svoju pošiljku kao ozebli sunce koje grije i zabole ga što ti moraš pečatirati dokument iako je zakonodavac odredio da ga ne trebaš imati.
Probaj ne pečatirati državi koja je do jučer prekršajne kazne pisala u nepostojećim njemačkim markama.
Srećom, ljubazni ljudi u lokalnoj ispostavi državne institucije rješavaju proceduru ekspresno i opet si na konju. Odlučiš se nasmijati i počneš vjerovati da će sad sve biti ok, da je najgore prošlo i uređaj stiže. Valjda će ovoga puta biti pravi. I valjda će raditi.
Popiješ kavu, isplačeš se, povratiš, i što je tu je, vratiš se poslu u kojem su te zadnja dva dana ometali hakeri, birokrati i kuriri. Treba za udrugu dovršiti prijave na dva javna natječaja, kvalitetno objasniti što ćeš i kako raditi i zašto uopće misliš da zaslužuješ njihovu lovu. Valja napraviti troškovnik, detaljno ga obrazložiti i naravno, prikupiti bezbroj papira koje je država pospremala na milijun različitih lokacija, želeći te potaknuti na fiskulturu, u ime tvoga dobra i zdravlja.
Čekaš u redu kod svoje liječnice opće prakse uputnicu za psihijatra i razmišljaš o digitaliziranoj europskoj domovini koja kao da je izmišljena da te razjebe i pitaš se kakvo li je monstruozno biće ili viši entitet uopće moglo osmisliti takav užas. Doktore, jesam li lud ako se pitam kako je moguće da se ovo događa? Nitko ne reagira, je li ovo stvar za psihijatra ili popa?
Ali nema sreće od razbijanja glave filozofijom, valja se uhvatiti posla.
Potvrda o nekažnjavanju, ne starija od šest mjeseci, potvrda da udruga nije kažnjena, izvadak iz registra udruga, dokument o ovome, papir o onome i polako prikupiš sve podatke koje bi uz dva klika mišem država mogla imati na jednome mjestu.
Da nije hakirana, a službe za korisnike nema. Nema ni botova, deboto, ali bar je lipo vrime. Ko ‘vo more platit.
Dođite u subotu na trash tulum u Tunelu da zajedno bacimo brigu na veselje i proslavimo ovo naše, a svjetsko smeće.