Vedran Meniga je old school panker, ali je i direktor tvrtke koja uspješno posluje u okružju divljeg kapitalizma hrvatskoga tipa. Bubnjar je, muzičar i muzički promotor s dobrim vezama i urođenim osjećajem za biranje trenutka za djelovanje, ali i za marketing, što mu uveliko pomaže u održavanju na sceni svih ovih godina. U poslu je zajeban, beskompromisan, što je valjda normalno ako želiš i imaš rezultate, posebno u društvu s ovako jalovim poduzetničkim duhom, kakvo je naše. Izvan posla, on je tip s kojim ćete se dobro zabaviti bilo gdje i nije izgubio dušu. Ovaj intervju sklepali smo krajem 2022. godine, na daljinu.
Meniga, što je danas punk? Što je tebi danas punk?
Određeni glazbeni stil, sa svim svojim podkategorijama, koji uključuje i specifični modni izričaj, tj. izričaje koji ga prate.
To je ono što manje-više svi znaju, a meni je osobno primamljiv i onaj dio koji se prožima kroz ‘lifestyle’, te kako općenito pristupaš stvarima i situacijama u svakodnevnom životu i općenito. Kao takav, punk postaje dijelom svih društvenih interakcija, a s tim i načinima kreativnih izražavanja, te ne treba biti nužno vezan samo uz glazbu, već uz čitav niz ostalih kulturnih smjerova, društvenih teorija, i suvremenih tehnologija. Konzumiranje određenog stila glazbe, ili pratećeg modnog izričaja zna biti kratkotrajnije, dok te implementacija određenih ideja i inspiracija kroz način života veže dugotrajno.
Način života koji je društveno i ekološki osviješten, sa razvijenom empatijom za druge i okolinu, i koji kritički sagledava odnose i pozicije na razini nametnutih autoriteta. Punk koji nije apolitičan, već anti-političan, svjestan politike, i posljedica koje ista proizvodi kroz manipulacije na pozicijama moći.
Prije svega toga, puno putovanja, prijateljstava, nezaboravnih iskustava, a uvijek, i uvijek – Fuck The System.
Od stiha ‘she isn’t human being’, do puštanja suze za preminulom kraljicom Elizabetom – je li to što se Johnny Lydonu dogodilo u 45 godina transformacije od najžešćeg bunta do konzervativca prirodan tok stvari, evolucija ili odrastanje ili samo pokazatelj kaosa svijeta u kojem živimo?
John Lydon aka Johnny Rotten je oduvijek čangrizava osoba, što se pretpostavljam potencira u starijoj dobi. Mene je to sad podsjetilo na našeg profesora s Fakulteta političkih znanosti (FPZ) Zdravka Tomca, koji se u starijoj dobi iz ljevičara transformirao u zadrtog katolika. I izvan toga, općepoznata stvar je da se ljudi s godinama mijenjaju, često ne nabolje. U svakom slučaju, smatram da promjene u osobnim interesima ne ugrožavaju iskonsku srž dobre ideje. Definitivno da postoji element kaosa u svijetu i vremenima u kojim živimo, ali Johnny Rotten je u startu bio marioneta, u ulozi glasnog, vulgarnog i ciničnog vokala, i frontmena punkrock benda. Ukoliko u tom primjeru pokušavamo naći vrijednosti i karakteristike punka, onda je to ponajprije menadžer benda Malcolm McLaren koji se hrabro upustio u igru s konzervativnim dijelovima društva i tada puno moćnijim diskografima, te dakako ovih dana preminule Vivienne Westwood, koja je sve to skupa zapakirala u novi i za to vrijeme vrlo provokativan modni izričaj buntovne mladeži, kao brend i proizvod s kojim se moglo krenuti u biznis.
Nula je (bila) poznata po angažiranim tekstovima, nastupi su redovito nudili publici konkretne antisistemske poruke… Je li ti to realno danas kad ste svi odavno formirani ljudi, obiteljski ljudi, uspješni poslovni ljudi?
‘Formirani, obiteljski, i uspješni poslovni ljudi.’ Zvuči ozbiljno, haha. Mi sad kad idemo na koncerte, mislim da za sve mogu reći da nam je ‘feeling’ isti kao i prije, kao da imamo misiju za nešto odraditi, čekajući kad će više doći taj pubertet, haha. Ali iskreno, osjećaj je taj isti, uzlupano srce pred akciju, itd, A ‘poruke’ koje mi i danas odašiljemo ne donose zaključak o tajnama života, već poziv da se propituje i razmišlja, umjesto da se bezglavo prihvaća ono šta je servirano. Naše ponovno okupljanje nakon 10 godina, uistinu nije bilo planirano i kao tako spontano, biva slađe. Međutim, ne veseli baš što je dominantna većina naših buntovnih, adolescentskih tekstova pjesama i danas itekako aktualna. Regija u kojoj živimo je i dalje tempirana bomba koja čeka da negdje eksplodira, a rat trenutno nije tu kod nas, već onaj novi svjetski prijeti tek nekoliko stotina kilometara dalje. Vjerujem da bez grižnje savjesti također možemo reći da samo manji postotak ljudi živi bolje nego prije. Utoliko imamo i određenu dozu samopouzdanja, i dalje izlaziti na pozornice, izvikivati i stajati iza razmišljanja izrečenima i prije 30 godina.
Punk je eksplodirao zbog krize, nezaposlenosti, čelične lady Margaret, zasićenja stadionskim koncertima razmaženih top bendova s kraja 60-tih… Danas slične pojave izazivaju posve drugačija raspoloženja bliža fašizmu, nacionalizmu, institucionalnoj religiji… Kako se uopće dogodio punk i možeš li zamisliti da se na neki takav način nezadovoljstvo može opet usmjeriti u tom nekom ispravnijem, anarho pravcu?
Da, nažalost dosta istine ima u tim tvrdnjama, jer opće prihavćena stajališta su uglavnom posljedica aktualne, ‘mainstream’ propagande, konkretnije; ako naraštaje generacije desetljećima tretiraš kao debile, ne nudeći im kvalitetnije sadržaje u javnom prostoru, one će to na kraju dobrim dijelom i postati.
Međutim, unatoč neprisustvu ‘alternativnih’ ideja u masovnim medijima i javnom prostoru, ‘slobodarske’, ‘anarhističke’ ili pankerske ideje, prešle su dug put, u vrlo kratkom razdoblju, koliko je u povijesti posljednjih 45 godina. Pogledajmo samo u našem domaćem okruženju, gdje je nepobitna činjenica da su mnogi aktivni pripadnici punk scene iz 90-ih, danas zaslužni za čitavi spektar društvenih i kulturnih vrijednosti koje postoje na našem području. Osim glazbe i niza punk bendova, to se odnosi na ine aktivnosti, kreacije i rezultate na području filmske, kazališnje, književne, itd. kulture, uz ine angažmane s ciljem razvoja civilnog sektora, i nevladinih organizacija, sa ciljem zaštite i napretka na području ljudskih prava, zaštite prava životinja, do borbe za očuvanje prirode i okoliša.
Zadnjih par godina malo si više angažiran u rodnom kraju, poslovno, privatno, podržavaš i pomažeš lokalnu scenu, evo nedavno je bila i svirka u Disku R, pomažeš i nama… Veliki su ljubitelj šibenika? Misliš li se vratiti?
Iskreno, u mislima nikad nisam ni otišao. Ipak, da bi postigao rezultate kao one do sada, bilo je nužno pronaći mjesta za realizirati svoje želje i ideje, dok to kući nije bilo moguće. Isto tako, jedna od omiljenih mi je ‘Misli globalno, djeluj lokalno’, koja se podudara sa razmišljanjima da je nakupljena znanja i iskustva, potencijalno najbolje usmjeriti u lokalno okruženje u kojem si odrastao, i kojeg u dušu poznaješ. Ali čekaj prvo da dođe pubertet.
Što tebe uopće pokreće? Što ti je gorivo? Za što živiš? Smatraš li se ostvarenom osobom u srednjim godinama, ima li nešto bitno, krupno i veliko za čime žališ u životu? Možda za karijerom tenisača?
Je li ovo intervju za Nulu, ili moja osobna terapija kod psihologa, haha? Ne razmišljam puno o sebi na takav način, nemoguće je biti objektivan, takve procjene prepuštam drugima kojima je interesantno ocjenjivati nečiji životni put. I inače se zatrpam aktivnostima i obavezama toliko da ne stignem razmišljati, jer čim počnem razmišljati i analizirati stvari, malo mi toga ima smisla, haha. Možda je u ovome i dio odgovora na pitanje.
Gorivo koje me pokreće je uvijek ta neka nova ideja, ili želja, koja se pojavi i nakon koje se pokreće ‘misija’ koju treba ostvariti i doći do željenog cilja i rezultata.
Teško mi se okarakterizirati kao ‘ostvarena osoba’, ali mogu reći da bi trebao u određenom dijelu biti zadovoljan, radeći i živeći na način na koji želim, što se može smatrati luksuzom na našim područjima. Pritom sam itekako svjestan žrtve koja je potrebna da bi si to omogućio.
Ne postoji ništa za čime bih žalio, iako karijera tenisača zvuči primamljivo, jer svjestan i racionalan čovjek zna da je nemoguće vratiti vrijeme i krenuti ponovo, već dosadašnja iskustva primjenjuješ na ostatak života, s naglaskom na lekcije iz onih negativnih, da ti se ne ponove.
Što slušaš ovih dana? Koja te muzika, žanr, okupira? Intrigira li te i dalje glazba jednakim žarom kao prije s obzirom da ti je glazba ujedno i posao, obveza, stres?
Da, glazba je nešto s čime se bavim i što prožima moj život. Maloprije sam rekao da radim ono što želim i volim, pa se onda podrazumijeva da me muzika još interesira, ispunjava i veseli. Toliko je dobre glazbe na svijetu, ionako je nikad nećemo svu poslušati. Prije svega, vodimo nezavisnu izdavačku etiketu PDV, a samo u posljednjoj godini smo objavili i najavili 11 izdanja. Svaki dan mi počinje sa preslušavanjem neke od gomile materijala koji konstantno pristižu na adrese labela. A pritom uopće ne tražimo da se šalju materijali, imamo koncept izdavaštva, i u startu smo frustrirani jer možemo ostvariti samo manji dio od svega što bi htjeli. Ipak, sve što stigne kad tad preslušam, i pošaljem natrag svoje mišljenje, jer je to najmanje što smatram da je korektno za napraviti, kad ti netko pošalje nešto na što je potrošio vrijeme, i unio sebe,
Osim toga imamo dućan ploča, kao i online shop, u kojem se uz poštivanje antologije, trudimo imati aktualne naslove, i dodatan je zadatak i odgovornost biti u toku, i sastaviti tu ‘savršenu’ kombinaciju ponude.
Utoliko, bez obzira na preferencije osobnog ukusa, s guštom preslušavam različite žanrove, i idem toliko široko, da bi se samo uvidom u npr. zadnjih nekoliko naslova na pločama u mojoj kolekciji lako zaključilo da se radi o shizofreniji, spremnoj za smjestiti me na odjel.
Mjuzu i dalje konzumiram skoro isključivo na pločama, a i na taj način u kutiji podno kućnog gramofona ima uvijek barem 50-ak naslova koji čekaju u celofanu da nađem koji sat i za njih.
Eto, ako hoćeš konkretno, ako sad zavirim u nju, tu su ‘novovalna’ punk imena od američkih Turnstile, preko britanskih Idles, do australskih Amyl & The Sniffers… Trenutno su mi fora nove dame worldwide Hip-Hopa: Sampa The Great, Lous & The Yakuza, Akua Naru, Noga Erez,.. Od World Music zadnji album Khruangbin ‘Ali’, te estonski dvojac Duo Ruut… Uvijek su tu i neki klasici, sad su mi ponovo napeti neki takvi metal albumi, poput Sepulture, Slayera i Pantere… Od domaćih i regionalnih ploče Sukoba, KOIKOI, Daliborovog granja, samoborskih bendova True i J.W.Pozoj,… Od Dub-a nova izdanja Vibronicsa, sa naglaskom na album uživo sa Mafia & Fluxy, od singlova ističem Jah Version 10” na Dubplate Collectors, kao i novi dub remix 12” ‘Cherish The Day’ od Sade… Od Jazz prizvuka volim kanadski BadBadNotGood, i slušam njihov aktuelni ‘Talk Memory’… Nedavno sam si u Skopju uzeo ploču ‘Sedmi kontinent’ Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, kao i prvu ploču Fantoma koju smo dosta slušali po tulumima kad je izašla… Uz sve to, ide i previše elektronike, koja je tu češće u formatu singlova nego albuma, pa je to tek previše za navoditi… U svakom slučaju, proces je nezaustavljiv i neiscrpan…
Bez obzira što si stari tovar ko ja, čini mi se da si zadržao iskru dječaka u sebi. Nastup ti je uvijek vedar, zajebancija zdrava, vesela, mada je sigurno stres ogroman s obzirom na posao koji radiš i opću situaciju u kojoj je glazbena industrija danas nakon pandemije, a uoči recesije. Kako opstaješ, uspijevaš ostati normalan i moći s guštom sa svojim starim bendom otići svirati, popiti koje pivo i zajebavati se nonšalantno s društvom?
Hvala ti puno na ovim lijepim riječima, sad ne znam dal je to ozbiljno ili me zajebavaš, ali hvala ti.
Slažem se da je doba nakon pandemije, opet jedno od najtežih za ovo čim se bavimo, Ali nama je nažalost to samo još jedna od kriza u životnom nizu, i za pretpostaviti je da nije posljednja. Upravo u takvoj situaciji olakšava promišljanje posla kroz ‘lifestyle’, kao svakodnevnu životnu praksu koju sam spominjao u ranijem dijelu intervjua. To je nešto što nas ujedno i definira kao pojedince i ljudska bića, i odustajanje od toga dijelom bi značilo i gubitak vlastitog identiteta, što nije opcija.
Iskustva u dosadašnjem tijeku života donijela su mi nekoliko životnih poštapalica, među kojima su; ‘ da se za uspjeh na ovim područjima treba truditi i višestruko puta više u odnosu na uređenija i bogatija društva’, uz to i ‘da bi nešto dobio, nešto moraš i dati, nerijetko više nego što dobiješ’, pa do one konačne koju često u šali spomenem i kao formulu života, a ta je da je ‘život kompromis, koji se sastoji od dobrog i lošeg, u kojem je razinu zadovoljštine nužno držati barem malo iznad razine nezadovoljštine’: To dobrim dijelom onda i objašnjava da se i dalje sviraju koncerti sa starim prijateljima iz punk benda, jer to nas uz sve prepreke po putu ispunjava i čini sretnim.
Hvala ti na razgovoru, želim ti još puno veselja, svirke, ali i poslovnog uspjeha.
Hvala puno, bilo je zadovoljstvo odgovarati na pitanja, želje su uzajamne.
