Konačno, Pero Fullhouse u Tunelu, a bogme je potrajao taj dolazak. Njegov nastup, naime, dogovara se valjda oduvijek, ali nikada nije bilo sreće s datumima pa je nakon konačnog pronalaska mjesta u kalendaru za ovaj gig krenula interna zafrkancija da će se sigurno sad uživo pojaviti na svim dalekovidnicama Korado Korlević i najaviti kako će baš te noći kamenčina veličine tri Poljuda doletjeti iz dubokog svemira amo kako bi se strmopizdila na Tunel i omnemogućila nam dugo željeni ples s drugom FullHouseom aka Skeptikom.
Pero je u međuvremenu posijedio, baš kao i potpisnik ovih redaka. Kako i neće, na sceni je već dugo, jedan je od pionira i svojevrsna je legenda.
Kako si uopće ušao u tu elektroničku priču i kako je sve to izgledalo u ona rana vremena rokera, pankera i metalaca, nesvjesnih da stiže nešto totalno drukčije?
Da, nakon trećeg pokušaja izgleda da smo uspili sinkat datume. Samo da sad neki Koradov kamenčić to ne poremeti (smijeh).
Šta se početaka tiče, moja glazbena priča počinje još u 7. razredu osnovne kad mi je školski kolega i prijatelj Alen Vukšić pustio neku čudnu, divlju muziku, a koju je on pokupio od starijeg brata. Radilo se o panku i ubrzo smo nas par postali pankeri. Moram spomenuti i prvu ploču, po koju sam poslao pokojnog oca, da je kupi u tadašnjeg Jugotona na Pjaci. Bio je to LP Električnog Orgazma – Les Chansones Populaires. Nakon toga dolazi srednja škola i upoznavanje sa splitskom alternativnom scenom.
Danas kad pričam mlađima, oni ostanu u čudu na činjenicu da je tada Split imao desetak klubova i da su postojale snažne skupine pankera, metalaca, rokera, darkera… Znalo se di se tko skuplja i di izlazi. Nije bilo jedne jedine cajke u gradu, a nije ni moglo jer taj je đir općenito smatran svetogrđem. Postojalo je i nekoliko studentskih klubova kao TOK u podrumu tehničke škole, danas sjemeništa (smijeh), ili STOP na Fesbu, u kojima su gostovali najpoznatiji alternativni bendovi iz cijele ex Yu. Uostalom svako malo misto je imalo neki dom kulture koji je bio rock orijentiran.
Danas je obrnuto. Ubili su svaki trag kulture u Splitu. Prekomjerni, divlji turizam kombiniran s pohlepom, poduprto politikom, doveli su da u centru Splita više nema kulturnog sadržaja. Sve se pokorilo turizmu i za lokalnog čovika koji nije u turizmu tu više nema mista. Za ništa, a ne samo kulturu.
No ajmo se vratit na to moje putovanje… Kroz srednju školu počeo sam istraživati i druge žanrove. Tada je muzika bila nedostupnija, ali paradoksalno – više se znalo i cijenilo glazbu. Osim roka i panka kojih sam kroz brojne izvođače i njihove ploče imao već pozamašnu kolekciju, jer sam svaki tadašnji dinar trošio na ploče, počeo sam otkrivati i disko, hip hop, new wave, ranu elektroniku, industrial. Ne bih marendavao u školi nego sam sve novce ostavljao za muziku.
U to vrijeme lokalne diskoteke i klubovi imali su matineje za mlađe, koje su počinjale popodne oko 18 sati i trajale do ponoći, najkasnije do jedne ure. U četiri godine srednje škole sumnjam da sam iti jedan vikend propustio petak i subotu matineje u Yachta (podrum dosad već srušenog hotela Marjan) ili Milde Sorte (prizemlje današnjeg hotela Radisson).
Inače, moj prvi izlazak u klub bio je u Milde Sorte, u 8. razredu i to je za mene bilo svojevrsno otkrivenje. Sjećam se svakog detalja, kao da je jučer bilo. Mislim da je bila 1982. godina, a kad sam ušao u klub svirala je ‘Don’t You (Forger About Me)’ od Simple Mindsa (odlična traka za paljenje jutarnjih svjetala u Tunelu u subotu op.a.). Svi su na podiju sinkronizirano plesali i bili poredani u nekoliko linija. Ubrzo sam i ja uskočio, a taj moj ulazak više nikada nije ni prestao pa traje do danas. Dji su kombinirali tadašnju recentnu svjetsku diskografiju s domaćom alternativom i rockom. Ploče su nabavljali svakakvim kanalima. Sjećam se da smo odlipili kad smo prvi put čuli Depeche Mode, Eurythmics, Ultrawox, Voyage, i mnoge druge synth pop ii electro pop izvođače.
Nakon srednje škole zaposlio sam se zajedno s dosta školskih kolega u splitskom škveru jer smo završili za brodograđevne tehničare, ali smo radili kao brodomonteri. Užasno težak i opasan posao je to bio, ali nismo imali baš previše izbora. Dobra strana je bila što su plaće bile relativno dobre i slijedom toga moja kolekcija ploča je strahovito napredovala. U to vrijeme se u nas pojavljuju i prvi CD playeri a mi, zaljubljenici u muziku, svakodnevno smo buljili u tada nam nedostižne i basnoslovno skupe sprave u izlozima Brodomerkura i Exportdrva, koji su bili uvoznici Technicsa, Sansuija i još par marki.
Tada, paralelno s muzikom, počinje i moj izlet u HiFi. Sjećam se da sam dvije plaće potrošio na moj prvi CD player. Na vremeplovu se već nazire kraj 80-ih kada sam se vratio iz JRM iz Pule i Molata i opet se vraćam u škver. Kolekcija ploča je već bila narasla na par stotina i počeo sam snimati kompilacije za prijatelje. Ubrzo se pročulo za moje kompilacije pa su krenule i narudžbe od kafića, prvo u Solinu pa onda u Kaštelima i Splitu. Ubrzo sam oformio mali studio pod imenom ‘Studio Slušaj’ i krenuo opskrbljivti muzikom pola Dalmacije. Potrošio sam desetak duplih kazetofona Technics i Aiwa, a nabavio i prvog Nakamichija.
Krajem 80-ih se pojavljuju u Splitu prvi grafiti Acid House, malo nakon što su se počeli pojavljivati na UK fasadama, što zorno prikazuje da se sve kod nas i u to dioba pratilo.
Na žalost, tad je počeo taj nesretni rat i sve je stalo.
Početkom 90-ih, u novootvorenoj diskoteci u Bisku kraj Dugopolja (da, dobro ste pročitali, i na selima je tada bilo diskoteka), a mislim da je to bilo baš 1990. godine, i to na Božić, jedan DJ nije se pojavio na nastupu jer se razbolio pa su moji školski kolege, Domagoj Akrap i njegov rođak Mislav Akrap, rekli vlasniku da bih ga možda ja mogao zamijeniti. Pošto tada nije bilo mobitela došli su mi doma i rekli da se pakiram. Iako sam tih dana stalno visio po diskotekama, snimao kompilacije i bio sav u muzici, nikada nisam mislio da ću dobit priliku za djing.
No, sudbina je htjela drukčije i tako ja odem tamo i stanem prvi put za miks pult, a klub prepun. Bože, bilo je pauza od pola minute u početku, ali brzo sam se sredio i nadvladao početnu nervozu. Ljudi su plesali i meni se jako svidjelo što oni plešu onako kako ja puštam. Nevjerovatan je osjećaj to bio! Znao sam da je to to.
Još par dana sam radio tamo, dok njihov DJ nije ozdravio, a zanimljiva se zgoda dogodila drugu večer kad je vojska, koja se vraćala s fronta, svratila u klub. To je bilo divlje, ali i uzbudljivo vrime.
Jedan pijani vojnik je zatražio da mu pustim Mišu kojega ja, naravno, nisam imao. Nije mu se to svidjelo i počelo je naguravanje, ali ubrzo je uniformirani tip izašao iz kluba, no ne zadugo. Vratio se sa zoljom u rukama i uperio opako oružje prema DJ kabini! Ufff, bilo je zamalo. Smirili su ga njegovi suborci i frka je prošla, a ja izvukao Azrinu stvar ‘Nemir i Strast’ i tako se snašao u ljutoj nevolji.
Nakon toga sam kupio prvi mikser i počeo vježbati beatmatching s tadašnje Tosce bez pitcha i kazetofona. To je bilo prokleto teško, ali ako na tome naučite, običan beatmathing je dječja igra. Uskoro je otvoren Dijamant u Solinu, u prostorijama gdje su teniski tereni. a bio je oopremlljen najsuvremenijom tehnikom. Pošto sam znao vlasnika, dao mi je priliku i tako sam dobio prvi profesionalni angažman kao stalni DJ. Dočekala su me dva Technics 1200 MK2 gramofona, Numarkov mikser sa semplerom od 4 sekunde koji je tada bio čudo tehnike i dupli Technics cd player s pitchem. Tu sam ispekao zanat paralelno radeći vikendom u Dijamanta i u škveru preko tjedna.
Ubrzo sam ponovno morao navući uniformu i na južnom bojištu braniti domovinu, ali zadržao sam djing u diskoteci i puštao tamo kad god bi nas pustili doma s fronta. Nakon rata vratio sam se u škver i preko posla nekako završio u njemački škver u Hamburgu gdje sam si pronašao i DJ aranžman, u klubu Silvesters koji je bio u vlasništvu nekog tipa odavde.
Uglavnom sam puštao hip hop i r’n’b, a onda me jedne subote kolega iz škvera, Turčin imena Dogan, odveo na rejv u nekom podzemlju.
I to je bilo to. Moje drugo i konačno otkrivenje!
Svi elementi koje sam volio u glazbi srušili su se na mene svom silinom iz pulsirajućih zvučnika obasjanih laserima, koji su se probijali kroz mokar zrak po raspojasanim tjelesima. Poslije sam saznao da se radilo o technu, Detroit technu, jer tada je to bio sinonim za jedini techno. Izašli smo i dan poslije i više ništa nije bilo kao prije.
Počeo sam kupovati ploče u Container records na Repperbahnu i nastavio raditi u klubu sve više naginjući prema technu, što se nije svidjelo vlasniku ni toj publici, pa sam brzo odustao od tog kluba koji je nedugo za tim i izgorio (!).
Kako je tada bio veliki hajp i bila su velika očekivanja u cijeloj Europi nakon pada berlinskog zida, kod nas se pričalo da će osamostaljena Hrvatska biti kao Švicarska pa sam pomislio da ne bi bilo loše vratiti se u tu novu Švicarsku od koje, nažalost, ni do danas nismo vidjeli niti ‘š’.
No, doma je već postojala mala scena oko Doma omladine i na još par underground lokacija s djima poput Lushija i još par njih. Po ploče smo putovali u Italiju u Rimini ili Trst ili Beč. Sjećam se tih putovanja s pokojnim Hashom i Emiliom kad smo išli brodom do Ancone i onda autom do Riminija u Disco Piu. Kakva luda vrimena.
Uglavnom, počeli su partiji i u Shakespeara koje su organizirali Tanja Papić i Siniša Tudor, koji su već imali svoje favorite, uglavnom zagrebačke dje koji su uglavnom puštali house. Meni je, kao outsideru, bilo teško upasti u tu priču pa sam počeo sam organizirati partije.
U početku je bilo teško, prodao bih samo po par ulaznica, no kako sam tvrdoglav kad nešto želim, nisam odustajao, nego sam još više uložio energije u to. Moja narav urodila je plodom i nakon par mjeseci počeli su dolaziti ljudi, a godinu dana kasnije već su bili puni publike pa se pročulo da je ‘u Pere uvik full house’. Svidjelo mi se to ime i ubrzo se proširio dobar glas pa su krenuli i sve češći bookinzi izvan Splita.
Sredinom 97. zajedno s prijateljem Ivanom Podrugom, koji je bio lokalni pionir grafičkog dizajna i programiranja, pokrenuo sam projekt Omega Ritam s ciljem promocije elektroničke glazbe u Dalmaciji.
Prvi party pod tim imenom organizirali smo u kultnoj Capelli iza Vodica, Berghainu u malom prije Berghaina. Nedugo zatim organiziramo i prve veće partije u Splitu – WestBam u Stella Mares na kojem se pojavilo preko 3.000 ljudi što je označilo svojevrsnu prekretnicu u pretvaranju Splita i Dalmacije u techno house meku, koja je potrajala sljedećih 5-6 godina kada se sve to skupa pretvorilo u narodni pokret.
Uslijedila je rezidencija u Aurori koju smo događajima s tada najznačajnijim techno imenima ucrtali na svjetsku techno kartu. Nastup Jeff Millsa s oko 5.000 posjetitelja mnogima se urezao u jedno od onih sjećanja koje nikad ne zaboravite. Sve okolne ceste bile su blokirane, a naelektriziranost se mogla osjetiti na koži.
Krajem srpnja 1999. organizirali smo četverodnevni techno festival s preko 30 izvođača u Splitu pod imenom Evolution Funk Festval di smo ugostili po prvi put Jeff Millsa, Thomas Schumachera, Mr Cija, koji je tada donio po prvi put ‘promicu’ Jaguara, koja je među prvima u svijetu upravo tu puštena.
Na žalost, projekt je bio preambiciozan i nije polučio financijski uspjeh te je investitor odustao, a mi nismo imali sredstava nastavit. Nakon toga organiziramo seriju sad već kultnih partija Technodrom u trogirskom F1 gdje smo prvi put u Hrvatskoj doveli Car Coxa, Laurent Garniera, Richie Hawtina…
Pokrenuli smo i časopis Techno.hr koji je izašao u četiri broja, ali i etikete Omega Ritam i Alfa Ritam te izdajemo 10 ploča s nekim od najznačajnijih stranih domaćih imena underground techna i housea tog vrimena. Sve je to trajalo do otprilike 2003. kada počinje pad scene, što je koincidiralo s pojavom mp3 i minimala koji nikad nije zaživio na ovim prostorima. Ivan je potom napustio OmegaRitam, a ja ušao u turbulentno razdolje pokušavajući glavom kroz zid održati scenu.
Godine 2010. organizirao sam Discotheque Rivu s Carl Coxom na splitskoj rivi, po prvi put u povijesti zatvorenoj s naplatom ulaznica. Do dan danas je to vjerojatno najkompleksniji organizacijski događaj u Hrvatskoj. Međutim falilo je ono nešto u ciloj toj masovnoj priči oko Rive pa sam tri godine kasnije pokrenuo Moondance.
Fascinantno mi je da si krenuo od punka, da si slušao Exploited i da si, kompilirao, snimao i puštao super klupsku muziku tipa Depeche Mode. Očekivao bi čovjek da ćeš biti skloniji ebm-u, nekoj dark elektronici prostranije panorame nego technu… I da, Skeptik. Dobro ti to ime stoji, ne samo muzičke konotacije tog pojma nego, rekao bih, i općenito, životno, vrijednosno, da ne kažem ideološki. Znanstveni si tip, pričaj nam o tome, o svojim životnim pozivima izvan dj pulta?
Dark elektronika je čučala u meni i čekala svoj trenutak još od sredine 80-ih kad sam je otkrio. Upravo zato sam pokrenuo Skeptika kojim sam kanalizirao taj mračniji avangardniji, beskompromisni zvuk. Dođe to nekako s godinama da zaokružiš neku cjelinu i izbaciš iz sebe nešto kompletno nepatvoreno, sirovo, iskreno. Dok sam više organizirao, bio sam podložan raznim kompromisima, jednostavno drugačije nije moglo funkcionirati. Međutim, to se akumulira, sva ta negativna energija loših ljudi, loših odluka, loše okoline, da se zapitate da li je bilo vrijedno toga.
Puno je tu bilo gadnih stvari koje su se događale u pozadini i koje su ostavile traga i jednim dijelom zgadile ono u što sam vjerovao kad sam počinjao. Jedan od primjera je da mi je na listama bilo i po 200-tinjak ljudi, a kad su mi stvari krenule loše i kad mi je trebala pomoć, nigdi nikoga. Čast nekoliko iznimaka. To sam već primjetio sredinom 2000-ih i onda sam shvatio da moram imat rezervni plan.
Upisao sam fakultet, računalsto i završio za programera, ali sam bio prestar za to pa sam završio razliku pedagoških predmeta da mogu predavati informatiku u školi. I tako sam prije šest godina počeo sa zamjenama da bi se nakon nekog vrimena stalno zaposlio kao učitelj informatike u osnovnoj školi.
Taj potez me spasio jer sam se, nakon 30 godina noći, preporodio. Više ne ovisim o svakakvom polusvijetu, bahatim vlasnicima, ljudima koje zanima sve osim muzike. Sad puštan kad hoću i di hoću. Totalno opušteno. I kao Pero FH i kao Skeptik. I održavam Moondance na životu kao esenciju mog rada.
S druge strane, baš sam zavolio poziv učitelja. Predajem i robotiku i moji učenici često osvajaju prva mjesta u županiji. Uvijek sam volio tehnologiju. Još u osnovnoj školi sam s rođakom rastavljao aute na daljinski, prerađivali smo ih, radili brodove na daljinski. Bio je neki prirodni put da odem u tehničko područje. Međutim, dogodila se muzika. Sad se zajedno s djecom igram robotima, učimo skupa i takmičimo se. Djeca su divna i inspirativna ako im se dovoljno posvetite.
Obiteljski si tip, kad na fejsu vidim fotke tebe i supruge djelujete mi ful zaljubljeno, to je super. Viruješ u jubav?
Da, ma kako to otrcano zvuči, ljubav kod mene ipak pokreće sve, od obitelji do muzike, posla, hrane, prirode. Bez ljubavi ništa nema smisla.
Nije da sam ispucao pitanja ovog tipa, ali moramo se vratiti na Moondance. I on je svojevrsna legenda. Otkud ti volja za upustiti se u takvo što?
Moondance se rodio iz dišpeta prema svemu za što sam mislio da nije valjalo na sceni. Od banalizacije dj-inga, komercijalizacije događaja do degradacije osnovne ideje nepatvorene istinske muzike, zajedništva i jednakosti na plesnom podiju. Želio sam napraviti događaj na koji bi i sam otišao. Ideja je u principu bila jednostavna. Pronaći dobru lokaciju, bukirat dobre dje, smontirat dobar razglas i rasvjetu. Najteže je bilo pronaći lokaciju jer za razliku id vas u Šibeniku, di imate puno fantastičnih prostora, u Splitu i okolici je pravo čudo nać nešto za ovakav tip događaja.
Na svu sreću trogirski gradski oci su imali sluha i eto nas već na 11. izdanju. Moondance je postao jedan od simbola Trogira, osvojio mnoge nagrade i najvažnije – srca mnogih plesača.
Stvorio si istinski brend… odradio si bezbroj svirki, nastupao s najvećima, dočekao nebrojena jutra na kultnim zabavama dalmatinske elektroničke povijesti i znam da publika svršava na sve te davne slike, videa i scene iz prošlosti smatrajući da je prije sve bilo bolje, a danas koma… Je li tako?
Što se generalno tiče scene, nisam od onih nostalgičara kojima je uvijek prije bilo bolje. Ali postoje neki pokazatelji koji se mogu izmjeriti, na osnovu čega možemo donit neki suvisli sud. Prije je najmanje desetak klubova na području od Makarske to Zadra organiziralo techno i house partije. Ljudi je bilo svugdi. Danas rijetko ili ništa. To je činjenica iz koje proizlazi da je za našu scenu sigurno prije bilo bolje. I odatle nostalgija ljudi koji su doživjeli nešto čega više nema ni u tragovima.
Možeš li malo analizirati muziku i scenu tog vremena i ovog današnjeg… tvoj zvuk, uvjetno rečeno tvoj, kod nas je prisutan tek odnedavno jer nakon šest godina kontinuiranog razvoja clubbinga u Šibeniku i Tunelu imamo osjećaj da je odličan trenutak za program Subliminal Santiaga Batacoste i taj ‘vaš’ zvuk, kako od legendi poput tebe, tako i novih fenomenalnih klinaca. Slažeš li se da je dobar trenutak za techno u gradu?
Muzika se stalno mijenja i to je normalno. I techno i house evoluira. Ali ništa nije nastalo iz ničega. Sve ima svoje korijene i utjecaje koji se mogu čuti i u novoj produkciji. Mislim da je techno bio zadnja glazbena revolucija koja je donijela zbilja nešto novo. Danas se sve ciklički reciklira. Jasno, u novom ruhu. Puno generacija se u mojoj karijeri izmijenilo i uvijek, ali uvijek je slijedeća negirala sve iz prošle. I onda se i njima to dogodi. A u stvarnosti samo dobra muzika postaje bezvremena.
Danas mjesečno izlazi na raznim platformama više od 100 000 stvari. Uglavnom smeća. Koliko će od njih postati evergreen? Možda neke i imaju potencijal, ali je nemoguće u toj šumi pronaći pravo stablo. Što se tiče vaše scene, pratim ja sve. Od Tunela, preko tvrđava do Vojarne.
Šibenik je odavno po tom pitanju prestigao Split. Mislim stoga da da je sad idealan trenutak i baš se radujem ovom nastupu.
Hvala što dolaziš na Subliminal i što ćeš nam u Tunelu najaviti nadolazeći Moondance koji ćemo s guštom promovirati i popratiti. ovdašnja publika te masu voli, hoćeš li im što poručiti prije Tunela?
Nadam se da će doći u što većem broju da proslavimo život, da se opustimo, isplešemo i odemo kući sa smješkom na licima. Uvijek sam imao neku tajnu vezu sa šibenskom publikom. Hvala vama na pozivu i vidimo se u subotu.
Specijalno za ovu priliku svim posjetiteljima dajemo popust od 20% na sve ulaznice za ovogodišnji Moondance. Pri kupovini na Entrio.hr upisati na kraju kupovine kod TUNEL20.
Akcija vrijedi od danas do 20.5. Vidimo se u Tunelu!
Comments