RatCat

Dvije dvadesetice u naslovu davale su joj neslučeni marketinški potencijal, a zbog dana viška, jer je prijestupna, imala je i taj neki dodatni šarm, simpatičnu distorziju kojom se u startu razlikovala od standardnih kruženja Zemlje oko Sunca. 

Globalno gledajući, počela je dosadno, tromo, i to u pozitivnom smislu jer planetu nisu potresale neke posebno gadne drame. Na horizontu su bile ljetne Olimpijske igre, smotra od baluna Euro, parlamentarni izbori u Hrvatskoj, američki predsjednički izbori, uvođenje 5G mreže, NASA je ozbiljno pucala prema Marsu, digitalizacija je bila u petoj brzini a društvene mreže poplavljene video sadržajem. 

 

 

Teme svih tema bile su Netflix, PlayStation5, ekologija, globalno zatopljenje, otvaranje šibenske Poljane, zagrebački koncert Boy Harshera… 

 A onda više nisu bile top teme.

 Lokalno gledajući, godina je počela s minimalnom količinom kisika i ako se po jutru dan poznaje, u startu nije slutilo na dobro. Startala je u gužvi, znoju, sudaranju s ljudima, beskrajnim lutanjima mračnim tunelima uz odličan soundtrack Kristijana Molnara i društvo britanskih otkačenjaka Stereo MC’s, SessionDiggera, Sare Renar… blackout.

Nick Jelly je trebao tih dana inaugurirati svoju klupsku večer u Tunelu, DJ Jock i Outcome odraditi party dviju muzičkih krajnosti, a onda je sve otišlo u krasnu kitu. 

 Prvo u Kini, pa u Italiji, pa smo mislili proće, pa prošlo nije. I ne prolazi. 

 Ne da ne prolazi nego izgleda kao da još gore dolazi. I dalje bez objašnjenja, bez trunke ičega za što bi se mogli uhvatiti i tako barem pokušati tom ludilu dati smisao, izmjeriti ga , oblikovati, dati mu geometriju, zvuk, formu….

 

 

Uglavnom, sve je umrlo i sve više smrdi po truleži, a posebno neizdrživ je kiselkasti vonj na bazi amonijaka koji svuda oko sebe šire bezglavi, od naroda izabrani, slijepi naši teturači. 

Jebači rumene kadulje, kleropodanici, potrošni birokrati s glavama zabijenim u guzice. 

 Dobro.

 Jebiga, hahahahaha. Nije sve tako sivo. 

 Kolektivno nam je došlo iz guzica u glavu da je naš svemir prilično krhko mjesto i da sve ono što smo uzimali zdravo za gotovo u tren oka može nestati ili postati tek blijeda sjena dojučerašnjega. 

 Pozatvaralo nas je, usporilo nam ritam, onemogučilo društveni kontakt pa smo se malo više okrenuli onim najbližim ljudima oko sebe i shvatili koliko smo odljuđeni bili. Život prije korona psihoze bio je prebrz, kao vožnja po bob stazi s očima uperenim ispred (s pogledom na šupak idiota ispred tebe, u bobu, uredu, redu za burek…)  i bez imalo šanse da vidiš što se okolo događa. 

 Pa smo počeli ići u prirodu i disali zrak. Barem dok šupci nisu uveli zabranu međužupanijskog cirkuliranja, pozatvarali sve radi čega se isplati živjeti i upalili nam mrak.

 Jebiga, sranja se događaju. Nije da nismo navikli.

 

 

U kratkom roku spoznali smo da društvo prilično dobro funkcionira i ako se radi od doma, a bogme ako se i školuje od doma. Počeli smo masovno eksploatirati blagodati moderne tehnologije, poslovati uz zoomove, video konferencije i htjeli – ne htjeli zakoračili smo u novo tehnološko doba koje po mnogo čemu više nikad neće biti kao ono prije korone. 

 I to je OK.

 Tko se ne prilagodi, krepat će. Kao T-Rex. Uzalud mu sva snaga i agresija kad je blesan izumro. A izumro je, naravno, jer nije mogao prati one svoje male ručice i kako se nije držao mjera Stožera, odjebao je karijeru. 

 Ono najbolje što je covid-19 dao civilizaciji je propast tour managera, agenata, svih onih uši koji su uzimali fete od DJ-a i neopotrebno poskupljivali gaže. Covid je to maestralno odradio. Osim njih, pandemija je potaracala ili će potaracati gomilu nebitnih ‘zvijezda’, nažalost ne i sve one mnogobrojne anomalije glazbene industrije jer ta kurva je neuništiva. Otpornija je i od one perverzno bogate državice na rimskim brežuljcima. 

 

 

Muzička industrija će se prilagoditi, zapravo, ona se već prilagodila. Novim klincima je najnormalnija stvar ići na virtualni party i platiti za kompjutersku simulaciju xy eura. Klasični partijaneri će izumrijeti i nadolazećim generacijama izgledat će smiješno kao nama klinke iz šezdesetih koje vrište za Beatlesima. 

 Krepat će i mnoge hrvatske uši, lažne veličine koje desetljećima piju krv sceni i ne daju novim generacijama da se razviju, živeći u prošlosti u kojoj je sve bilo divno i krasno jer su imali 20-30 godina manje, erekciju i mogli su vidjeti svoje male penise bez ogledala. Korona je ubila reklame, nestalo je protuzakonite naplate članaka i mnoge pivske trbušine sada ispunjava samo jeka praznih želudaca. 

 Treba jesti, platiti režije, a para niotkuda.

 Sva velika sranja obično proizvedu katarzu pa će vjerojatno i ovo pročistiti mnoge prljave slivne kanale i sprati govna s ulica. Obično, takvi prizori nisu lijepi ni ugodni, ali priroda i civilizacija vole se resetirati i rade to kad njima odgovara i onako kako im odgovara. Majka priroda jest stara, ali stari su i Joža Manolić i Keith Richards, pa šta.

 I sad, tu je taj Badnjak, sutra Božić, pa ovaj sajt koji postoji zbog clubbinga, potreba da se nešto napiše, kaže…. pa Tunel, koji nećemo moći otvoriti niti za Novu godinu jer da ga otvorimo proglasili bi nas teroristima…

 

 

 

 

Treba li neki zaključak? 

 Proći će i ovo. U bljesku, isto kao što je došlo. I doći će opet neka nova godina, stara Zemlja plesat će svoj tango oko Sunca, nebo će biti plavo, nekad će padati kiša, nekad i snijeg. Zora će svitati i kad nas više ne bude i nitko se neće sjećati da smo nekad bili, da smo postojali.

 Zato, ne dramite. Ne doživljavajte ova sranja osobno. Pokušajte preživjeti, a dok ne ide drukčije, prešaltajte se u neki drugi film. Tko zna, možda ispadne da je sve ovo prije bilo sranje i da je neka bolja priča, ljepša sudbina, zapisana u zvijezdama samo za vas. 

 A opet, ako i nije, jebat ga. Ne može svima bit sve super, netko mora i najebati. Ako ništa drugo, vaša nesreća obradovat će dežurne hejtere.

 I baš u tome je veličina Božića – sreća svima, velikima i malima, ljigavcima i svim ljudima dobre volje. 

 Sretno svima, budite zdravi i čuvajte razum. Naš ples se nastavlja

 Plesat ćemo mi opet. 

 

 

(A. Pancirov)